Фонд Слободан Јовановић | Часлав Копривица: Томпсон у Хрвата

GENEALOGIJA KOLJAČKE MISTIKE

U zemlji u kojoj je oteto desetine hiljada stanova nad kojima su do 1991-1992. stanarsko pravo imali Srbi, u zemlji u kojoj je, kada su Srbi u pitanju, legalizovana institucija tajne optužnice za „ratne zločine”, na osnovu kojih su već stotine ljudi, uglavnom na pravdi Boga, osuđeni na višegodišnje robije, u zemlji u kojoj se izgon Srba slavi kao nacionalni praznik – u takvoj zemlji i Tompson mora biti nešto „normalno”

Časlav Koprivica: Ovakvi patološki izlivi nacionalnih emocija ne bi bili objašnjivi kada bi današnji Hrvati - tačnije većina njih - zaista bili pravi Hrvati, tj. potomci nekadašnjih, istorijskih Hrvata.

Prije više od dva mjeseca (17. juna 2009), na jednom prilično velikom zagrebačkom stadionu, posve ispunjenom oduševljenim „slušateljstvom”, koncert je održao, po svemu sudeći, najpopularniji hrvatski pjevač Marko Perković zvani „Tompson”. Otprilike mjesec dana kasnije, 19. jula, Drugi program Hrvatske radio-televizije emitovao je koncert u cjelini. Budući da naši operateri kablovske televizije već godinama i bez izuzetka smatraju neizostavnim da na spisku svoje ponude imaju makar dva hrvatska državna programa (neki nude i poneki hrvatski privatni kanal – gdje ni najmanje ne zaostaju po „domoljublju” za prethodno navedenima), i naši gledaoci imali su jedinstvenu „privilegiju” da čuju kako, između ostaloga, borci „bojne iz Čavoglava” poručuju „čujte srpski dobrovoljci, bando četnici, stići će vas naša ruka i u Srbiji”. Reemitovanje hrvatskih programa je stoga najbolji način da „banda” – a to su svi oni za koje Tompson i tompsonoumni (a među njima, poznato je, uvijek ima i ministara iz svake hrvatske vlade) smatraju „četnicima” – čuje šta im horski (iz preko 50.000 hiljada grla) poručuju „dragi” susjedi, zar ne?
Na ovo su reagovali jedna (nacionalna) stranka i jedno novinarsko udruženje, tako da su i po tužilaštvima izjavljivali kako „proučavaju materijal”, uz najavu da tu vjerovatno ima elemenata za pravnu inkriminaciju, mada od ovakvih najava samo naivni mogu nešto očekivati. Ne treba biti posebno pažljiv da bi se primijetilo ko sve od ovdašnjih profesionalnih brojača riječi SRPSKOG „govora mržnje” nije reagovao na ovaj događaj (NUNS-ovi, Helsinški komiteti, razne Medijske dokumentacije, „antifašisti”…)

USTAŠKE PROPAGANDE NA HRT-u

Tu se postavlja nekoliko pitanja. Prvo, kako je ovo moglo da (nam) se desi, tj. kako mi, preko naših kablovskih operatera, učestvujemo u prenošenju srbožderskih poruka od strane jedne opskurne individue i njegovih, „estetskim” delirijem opijenih obožavalaca? Pitanje je, nažalost, puke retoričke prirode. Jer u zemlji u kojoj hrvatski kapital ima neograničen pristup kupovini srpskih preduzeća i srpske zemlje (dok obratno ne važi), u zemlji čiji građani bez ikakvog zazora kupuju hrvatsku robu (dok obratno nije slučaj) i ostavljaju stotine miliona hrvatskim trgovinskim lancima (dok srpskih u Hrvatskoj nema), u zemlji čiji su građani ovoga ljeta najbrojniji strani turisti na hrvatskoj obali – u takvoj zemlji saučestvovanje naših pravnih i fizičkih lica u prenošenju ustaške „poruke mira” iz Zagreba ne može biti iznenađenje.

No, neko bi mogao postaviti pitanje: „Pa u čemu je krivica naših operatera – ne uređuju oni program Hrvatske televizije, oni ga samo reemituju?” O tome se, međutim, upravo i radi. Kada nekontrolisano reemitujete program televizijskih stanica koje emituju takve „sadržaje” – a na HRT-u toga ima u izobilju, jer su „Domovinski rat”, „srpska/srbočetnička agresija na Hrvatsku” svakodnevni lajt-motiv tamošnjih emisija informativnog, naučnog, zabavnog i sportskog tipa (mada ni programi za djecu nijesu lišeni odgovarajućih interpretacija) – tada jedino možete očekivati da će Vaši gledaoci stalno biti vrijeđani i izrugivani na nacionalnoj osnovi. Ko je za ovo kriv? Naši kablovski operateri? Da, naravno, ali oni su, očigledno, svoj „profesionalizam” podredili „nacionalnoj uskogrudosti”. Zašto bi oni domaćice navikle na bezbrojne i bezbojno-dosadne hrvatske serije lišavali tog zadovoljstva „samo” zbog poruka nacionalne mržnje i netrpeljivosti koje se emituju na istim talasima? Da li su krivi nadležni državni organi? Nesumnjivo, jer ako odgovorni ljudi kod kablovskih operatera ne moraju imati savjesti i obraza (a oni je, po svemu sudeći, nemaju), državni organi moraju da zaštite građane ove države od ustaških uvreda i ustaške propagande, koja je jedna od crvenih niti emisijā Hrvatske televizije.

Hrvatski duh
Počiva na preuzimanju srpskih nacionalnih obrazaca, dijelova tradicije i istorijske tekovine kao da su vlastiti (jezik, istorijski događaji), istorijskih fenomena (hajduci i uskoci), književne tradicije (dubrovačka književnost i epska narodna tradicija)

Drugo, (nama) još zanimljivije pitanje jeste – kako je moguće da se tako nešto u Hrvatskoj dešava? Naravno, i ovo je retoričko pitanje, jer tako nešto može čuditi samo one koji ne znaju ništa o savremenoj Hrvatskoj, ili, pak, u ime svojih „bratstveno-jedinstvenih” sentimenata ne žele da prihvate njenu mračnu savremenu realnost. U zemlji u kojoj je oteto desetine hiljada stanova nad kojima su do 1991-1992. stanarsko pravo imali Srbi, u zemlji u kojoj je, kada su Srbi u pitanju, legalizovana institucija tajne optužnice (za „ratne zločine”, što u praksi znači – za učešće u odbrani svoje države SFRJ od secesionista i onih koji su ugrožavali njihovu fizičku i imovinsku sigurnost), na osnovu kojih su već stotine ljudi, uglavnom na pravdi Boga, osuđeni na višegodišnje robije (koje, uzgred, izdržavaju ne tako daleko od turističkih odredišta gdje njihovi sunarodnici provode svoje godišnje odmore), u zemlji u kojoj se izgon Srba slavi kao nacionalni praznik – u takvoj zemlji i Tompson mora biti nešto „normalno”.

Izlišno je pominjati da je Hrvatska priznala šiptarsku „državu” Kosovo. A sudeći po euforiji naših zvaničnika, koji nacionalno-državni i ekonomski debakl na svakom polju pokušavaju sakriti „šengenskom” halabukom, za njih takav čin nije nikakav problem.

Jednom riječju, za vladajuće mnijenje i vodeći um hrvatske države figura Srbina je bila i ostala figura neprijatelja, i taj sterotip se kod Hrvata (po svim dostupnim javnim, a posebno državnim kanalima) neumorno održava, podgrijava i reciklira. Rezultat toga i jeste fenomen Tompson. Naravno, mi ne želimo reći da je većini Hrvata svaki Srbin neprihvatljiv. Naprotiv! Onaj Srbin koji se izvinjava za „srpske zločine protiv Hrvata”, onaj koji ostavi svoje „novce” na odmoru na hrvatskom dijelu Jadrana, a zatim se, skupa sa svojom ekavicom, ili, pak, „nepoćudnom” verzijom ijekavice, vrati tamo odakle je i došao – taj Srbin je u Hrvatskoj podnošljiv. Hrvati, međutim, znaju da nijesu svi Srbi onakvi kakve bi oni željeli – pa stoga (ali ne samo zato) „Domovinski rat” za njih i dalje traje i zadugo će trajati.

SLOBODA ZA ZLOČIN

Ipak, još uvijek nijesmo odgovorili kako je moguć fenomen masovnog obožavanja ustaštva u Hrvatskoj, što je, bez sumnje, glavna kohezivna sastavnica opusa, inače estetski nadasve „iznijansiranoga” Marka Perkovića Tompsona? Odgovariti na ovo pitanje donekle znači pokušati razumjeti i (današnje) Hrvate u njihovom hrvatstvu. Tompson, dakle, nije eksces, pa makar i masovan. On nije odstupanje od (hrvatske) „normale”, jer njegova nenormalnost u svakom civilizovanom i uljuđenom društvu u Hrvatskoj, očigledno, predstavlja nešto „normalno”. Stoga je on reprezentativni fenomen za stanje svijesti i duha u Hrvatskoj, a, kako ćemo pokazati u onome što slijedi – i više od toga.

Na šta je ličio pomenuti koncert u Zagrebu? Estetski gledano, to je bila mješavina masovnokulturnog kiča, zajedno sa pseudoarhaičnim, novoizumljenim, nacionalnim kičom, kojim se Hrvatima pribavlja oreol drevnog naroda koji od vajkada traga samo za pravdom i kome je sudbina dodijelila da se pati – sve dok Tuđman, Tompson i njima slični konačno i zauvijek nijesu razriješili zavjetnu devizu „Bog i Hrvati”, stvaranjem hrvatske države. Time se zločin na kojem počiva ta država (1941-1945; 1991-1995) zabašuruje pseudodrevnom nadriepikom, izgrađenom na rigidnim (kvazi)etičkim opozicijama, dok se u pojedinim sočinjenjijima građanina Tompsona otvoreno vozdižu zločini nad Srbima. Tako nešto bilo je moguće stoga što je problem stvaranja hrvatske države i dobijanja „slobode” u očima „tompsonoida” (i 1941-1945, i 1991-1995) bio percipiran kao eshatološko-hilijastički narativno-smisaoni sklop, u kojem se pitanje hrvatske države posmatra kao pitanje apsolutnog Dobra, a sve ono što se tome suprotstavlja, posebno ako je to suprotstavljanje aktivno i ako dolazi od Srba – kao stvar apsolutnog Zla. To u praksi, kao što smo vidjeli tokom obje pomenute zločinačke epizode hrvatskog državotvorstva, ne znači slobodu-od-tlačenja – jer njega, objektivno gledano, prije tih dvaju izliva hrvatske žeđi za državnošću, nije ni bilo – već slobodu za zločin.

Religiozno-ekstatički doživljaj postojanja vlastite države:

Tompson varira poznate hrišćanske stavove, koje nije sporno javno zastupati, sve dok se to ne čini zajedno sa veličanjem koljaštva.

Ovdje se može upitati šta bi u ovom slučaju bilo „objektivno” i ko bi o tome mogao prosuđivati. Bez obzira na svu složenost ovoga pitanja, putem objektivnih i uporednih parametara može se doći do zaključka da Hrvati nijesu bili zapostavljeni, a kamoli zlostavljani, ni u prvoj, a posebno ne u drugoj Jugoslaviji. To, naravno, ne mora – kao što i nije – isključivati težnju Hrvata da stvore svoju državu, ali tada ne više zato što su „objektivno” zlostavljani, već zato što se „subjektivno” loše osjećaju u svakoj državi koja nije samo njihova. O povijesno-psihološkim razlozima i o istorijskoj uslovljenosti ovakvoga osjećaja može se puno govoriti, a dosta toga se i zna, ali je pritom neophodno prozrijeti jednu ozbiljnu zamjenu tezu, koja je imala smrtonosne posljedice za milione Srba. Nije, dakle, slučaj da su Hrvati objektivno bili zlostavljani, tako da je stvaranje vlastite države bio jedini razuman izbor za njih, već su oni opstajanje u svakoj ne-(samo)-hrvatskoj državi doživljavali kao („objektivno”) zlostavljanje. Suština je u tome što su oni obitavanje u bilo kojoj državi u kojoj se ne vlada na kroatoidno-etnocentričnom principu doživljavali kao nešto nepodnošljivo, što znači da je ravnopravnost (što su u različitim modalitetima, posebno u drugoj Jugoslaviji, zaista imali) za njih ravna tlačenju! Dakle, sâma dijagnoza razloga za secesiju iz hrvatsko-secesionističkoga ugla moralno je neodrživa i u sebi sadrži zametak potonjeg zločina.

Podnošljivi Srbin
Onaj Srbin koji se izvinjava za „srpske zločine protiv Hrvata”, onaj koji ostavi svoje „novce” na odmoru na hrvatskom dijelu Jadrana, a zatim se, vrati tamo odakle je i došao.

ZLOČIN KAO PODVIG

Ovo nije ništa novo. Postoji čitav niz svjedočanstava iz doba NDH o potpuno istovjetnoj percepciji hrvatske koljačke državne tvorevine od strane hrvatskog rimokatoličkog klira, a time, po prirodi stvari, i od njihovog vjernog, koljućeg „stada”. Uostalom, samo je tako bilo moguće masovno i, bez svake sumnje, većinsko učešće toga klira ne samo u blagosiljanju ustaških zločina nego nerijetko i u njihovom neposrednom, svojeručnom izvršavanju. Dakle, hrvatski odnos prema svojoj državi je pseudoreligiozan. To, međutim, ne znači da Hrvati, budući religiozni rimokatolici, na kvazirelitiozni način percipiraju sve ono što izuzetno cijene, kao na primjer u ovom slučaju svoju državu. Ovdje se radi o tome da je taj mit o državi direktno i potekao iz rimokatoličkih krugova u Hrvatskoj, tako da je hristološka eshatologija retuširana u hrvatsku državnu, eshatološku pseudovjeru. Tako je bilo od 1941-1945, kada su visoki prelati Anta Pavelića ozbiljno doživljavali maltene kao izaslanika gospodnjega, tako je bilo i 1991, pa sve do dana-današnjega.

To se, uostalom, vidi iz Tompsonovog koncerta. Na njemu dominira religiozno-ekstatički doživljaj činjenice postojanja vlastite države. Više je nego upadljivo prisustvo prepoznatljivih rimokatoličkih motiva (čak i u polemičkom, svjetonazornom ili ideološkom kontekstu) u tekstovima njegovih pjesama. Primjera radi: „četrdesetpeta bila loša”, višestruko pominjanje komunista, te hrvatskih „izdajica” u najnegativnijem kontekstu. Pored toga, naglašava se da je samoubistvo izdaja Boga, da se sve zemaljske muke i patnje na kraju isplate kod Gospoda – što su poznati hrišćanski stavovi koje, naravno, nije sporno javno zastupati, sve dok se to ne čini zajedno sa („blagoslovenim”?) veličanjem koljaštva. Konačno, insistira se na rasnom tipu Hrvata kao blijedoputog arijevca („rađaju se nova dica, plave krvi, bila lica”). Ovo posljednje bi, valjda, trebalo da bude kontrapunkt u odnosu „nearijevske”, „vlaške” Srbe. Ne liči li to neodoljivo na „rasne” „teorije” ustaških ideologā, od Dominika Mandića pa nadalje?! Ukratko, Tompson, ne kao estradni fenomen (jer tu je estradna spoljašnjost samo iskorišćena za lakši pristup mladima, za slanje i usađivanje odgovarajućeg ideološkog narativa), već kao nosilac poruka, predstavlja proizvod „Crkve u Hrvata”. Uzgred budi rečeno, elokvencija, a po svemu sudeći i inteligencija tog čovjeka više je nego nedostatna da „iznese” sve ono što on tekstovima svojih pjesama želi da prenese. Tompson je, dakle, oličenje kontinuiteta državotvornih napora i hrvatske države i hrvatske crkve – na konsolidovanju i konfesionalne i državotvorne vjere kod stanovništva. Taj kontinuitet podrazumijeva uzdizanje sebe do razine vrhunske vrline. Takav etički apsolutizam je očigledno konfesionalne provenijencije. On dozvoljava negiranje vlastitih zločina (treba se sjetiti sasvim ozbiljnih tvrdnji sa hrvatske strane da nikome od njihovih zličinaca ne treba suditi, jer „ne može činiti zločin onaj ko se brani”), a po potrebi i njihovo slavljenje kao podvigā (što ne treba da iznenađuje, jer ubijanje, kako kaže Tompson, „ratnikā tame” od strane „ratnikā svjetlosti” i nije neki zločin, o čemu, između ostaloga, svjedoče deseterački (!) stihovi „Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maksovih mesara”; „U Čapljini, klaonica bila, puno Srba Neretva nosila”).

IDENTITET „HRVATA”

Međutim, ovakvi patološki izlivi nacionalnih emocija ne bi bili objašnjivi kada bi današnji Hrvati – tačnije većina njih – zaista bili pravi Hrvati, tj. potomci nekadašnjih, istorijskih Hrvata. Riječ je, naime, o tome da se sva dramatika i antinomičnost stanja identiteta današnjih Hrvata ogleda u činjenici da oni ne samo što nijesu izvorno Hrvati nego su upravo (bili) ono što sada negiraju, čak – mrze. Odakle nam ovo? Nije li to puka tvrdnja koja svjedoči o neutoljivoj srpskoj maniji veličine? Umjesto odgovora, samo ćemo u dva poteza pokušati da naznačimo svoju tezu.
Prvo, upadljivo je koliko Srba i Hrvata nosi ista prezimena. Ako je to možda i objašnjivo kada je riječ o prezimenima nastalim od zanimanja (mada je i činjenica govorenja istim jezikom takođe rječita – vidjeti drugi argument) kao što su, na primjer, Kovačević ili Kolarić, to je znatno teže braniti u slučaju „patronimskih”, odnosno matronimskih prezimena. Naime, kod najvećeg dijela takvih, srpski zvučećih prezimena (npr. Jovanović, Živković, Petković, Milić, Milićević, Popović, Dragić[č]ević, Vujičić, Vučetić, Bošković, Veljković, Mrkonjić, Stanković, Ljubičić, Stanić), među ličnim imenima od kojih su ta prezimena izvedena kod današnjih Hrvata (a i odavno) nema ni traga. Naravno, postoje izuzeci, kao što su tipično srpska, ponekad čak tipično srpsko-crnogorska lična imena – kao što su Gojko ili Šćepan, koja se i danas mogu naći u Zapadnoj Hercegovini – ne kao eksterni srpski uticaj, već kao ostatak tradicije davanja srpskih imena iz vremena prije pokatoličenja. Isto tako, postoji čitav niz prezimena koja su specifična utoliko što su vezana za jedan kraj i što su nastala samo na tom mjestu (npr: Sanader, Šešelj, Miljanić, Papić, Glavaš, Bogišić, Uzelac, Drakulić), tako da su svi nosioci toga prezimena istoga porijekla. Ako su prvi, izvorni nosioci toga prezimena bili Srbi, a njihovi potomci su to i danas, tada je jasno da su oni koji se danas smatraju Hrvatima potomci onih ogranaka tih porodica koji su promijenili vjeroispovijest, a zatim i nacionalnu svijest. Uostalom, poznata je činjenica da je nekada bilo mnoštvo Srba-rimokatolika – od Dubrovnika, gdje su činili preko 90 odsto stanovništva, pa do Splita i Zadra, gdje su, zajedno sa Italijanima, bili najaktivnija zajednica. No, njih danas više nema. Pa gdje su oni sada? Među „Hrvatima”, naravno.

Kao drugo, kako je moguće da Srbi i Hrvati, i pored svih hrvatskih upinjanja na svojoj jezičkoj posebnosti, govore istim jezikom? Nemoguće je da su dva tako bliska jezička sistema – srpski i „hrvatski” – nastali nezavisno jedan od drugoga, kao što je nezamislivo tvrditi da to nije isti jezički sistem. Pa kako ga onda nazvati? Naravno, po onom narodu koji ga je, da tako kažemo, prvi „izumio”, tj. kod kojeg se najprije pojavio. Pritom, današnji Hrvati nijesu prihvatili tuđi govor – ako se izuzmu izvorni kajkavci i čakavci, već su prosto nastavili da govore onim govorom kojim su oduvijek govorili – a to je štokavski, koji je, očigledno, izvorno bio samo srpski. Time se dolazi do zaključka da su izvorno štokavski krajevi zapravo morali biti srpski krajevi – mada se u današnjoj Hrvatskoj štokavica govori i u onim krajevima koji nijesu izvorno štokavsko-srpski. Naravno, ne može se isključiti mogućnost uticaja superiornog štokavsko-srpskog govora na neštokavsko-nesrpske govore susjednih južnoslovenskih plemena i skupina – pa u tom smislu i Hrvata – ali to ne može biti smatrano glavnim obrascem širenja štokavštine među današnjim Hrvatima. Štokavica je već bilo kod njih, ali im je istorijski preinačen nacionalni identitet. Time je, između ostaloga, iako to i nije najveća nacionalna šteta, štokavica preimenovanjem „ukradena” od strane jedne narodne skupine koja je gradila novi nacionalni identitet i koja se danas izjašnjava kao nesrpska. Štaviše, njen identitet je baziran na negaciji svojeg porijekla, tako da je antisrpstvo moralo postati konstitutivno za savremeno „hrvatstvo”, i to počevši od druge polovine 19. stoljeća.

Hrvatstvo je, dakle, u odnosu na Srbe (kao narod), te u odnosu na srpstvo (kao identitet) u više nego ambivalentnom položaju. S jedne strane, usljed dugotrajnih istorijskih neprilika, među (bivšim) Srbima pronađen je ogromni „rezervoar” za popunjavanje istrošene hrvatske etničke supstancije. No, s druge strane, da bi taj proces pohrvaćivanja Srba bio uspješan, moralo se iz svijesti potomaka tih ljudi potisnuti sve ono što svjedoči o njihovom izvornom porijeklu, i/ili taj identitet kao takav učiniti predmetom omraze, tako da oni, čak i kada su svjesni svojeg porijekla, ne žele da ga prihvate kao dio sopstvenog identiteta.

Zločinačka povijesna težnja
Tuđman je svojevremeno rekao: „NDH nije bila samo zločinačka tvorevina nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda.” Ta izjava je na srpskoj strane doživljena kao vrhunska uvreda – posebno kada je bila citirana bez prvog dijela rečenice – ali ona je, uz izvjesne modifikacije: tačna. Da, NDH je, bez sumnje, bila i zločinčka, ali i izraz hrvatskih težnji. Stvar je, međutim, u tome što se ona nije slučajno izrodila u zločinačku tvorevinu, pošto je između težnji i zločinstva postojala apriorna veza. Drugim riječima, težnja za stvaranjem ekskluzivno hrvatske države na tlu koje je etnički bilo daleko od homogenosti – čak i tamo gdje je bilo veliko pitanje o pravu Hrvata da potražuju te teritorije – već unaprijed je bila zločinačka. Tako zamišljena država na tlu nekadašnje Hrvatske mogla je biti napravljena samo zločinom. Dakle, NDH nije bila slučajni eksces u odnosu na inače opravdanu težnju Hrvatā za stvaranjem sopstvene države – kao što ni Tuđmanova Hrvatska nije slučajno vodila zločinačku politiku prema Srbima. U temelju ideje (ekskluzivno) hrvatske države na teritoriji nekadašnje Nezavisne Države Hrvatske, odnosno Socijalističke Republike Hrvatske, leži zločin prema Srbima, i to se u praksi sprovođenja te ideje – čak i da su njeni tvorci i sprovoditelji to htjeli izbjeći (a nijesu) – nije moglo izbjeći.

PSEUDOSRPSKI HRVATSKI DUH

Kada su u dovoljnoj mjeri uklonjeni i/ili potisnuti tragovi srpskoga postojanja na teritoriji današnje Hrvatske (što podrazumijeva ne samo biološko uništavanje nego i uništavanje kulture i razaranje sjećanja – najprije samih Srba, a zatim i onih koji su živjeli pored njih), i kada se identitetski inženjering u dovoljnoj mjeri „primio” kod onih nad kojima vršen – nad bivšim Srbima, te ostalim nehrvatima, od kojih su načinjeni današnji „Hrvati” – tada je projekt izumijevanja nove nacije na tlu istorijske Hrvatske i sa imenom nekadašnjih Hrvata konačno uspio. Za to, međutim, nije bilo dovoljno samo pohrvatiti dio nekadašnjih Srba na tlu Hrvatske nego i fizički ukloniti potomke onih Srba koji na to nijesu pristali i koji su samim svojim prisustvom pored saplemenika i rođaka sada „hrvatske” nacionalnosti uznemiravali njihovu nacionalnu savjest. Nijesu, dakle, Srbi u Hrvatskoj za Hrvate predstavljali problem samo stoga što se nijesu identifikovali sa njihovom nacijom već i zato što su sami sobom, makar to i ne htjeli, svjedočili o njihovom nacionalnom konvertitstvu, odnosno o izvorno srpskom porijeklu konvertitā. Otuda projekt stvaranja savremene hrvatske nacije nije mogao uspjeti bez istrebljenja i protjerivnja Srba iz Hrvatske – skupa s egzorcizmom srpstva iz (većine) današnjih „Hrvata”. To znači: bez ustaške kame 1941, te monoetničke „demokracije” čiji je vrhunski izraz bila „Oluja”, ne bi bilo ni današnje hrvatske nacije. Hrvati će se zadugo vraćati Tompsonu, Tompsonima i tompsonštini – zato što bez Jasenovca, Jadovna, ali i Parkačke poljane ili Medačkog džepa ni njih – ne u fizičkom smislu, već takvih kakvi sada jesu, i kojima se smatraju – ne bi ni bilo.

Bivši Srbi, međutim, nijesu samo iskorišćeni za „materijalno” popunjavanje onoga etnosa koji baštini hrvatsku tradiciju i hrvatski duh, pošto tako nešto, po svoj prilici, nije ni očuvano, ni tradirano. Istorijski Hrvati su bili narod koji je velikim delom nestao između „čekića i nakovnja” koje su činili Otomanska imperija, Mađarska kraljevina, te potonja Austrija, odnosno Austro-Ugarska i Venecija. Njihov duh nije sačuvan, pri čemu su nacionalno dezorijentisani ili nedozreli Srbi iskorišćeni za baštinike novoizumljenog hrvatstva i hrvatskog duha – nastalog selektivnim recikliranjem simboličkih mjesta srpskog identiteta, uz promjenu titularno-nacionalnog predznaka. Time se mogu objasniti upadljive sličnosti (gotovo do identičnosti) u samorazumijevanju istorijskog puta i identiteta Srba i Hrvata. Hrvati su, naime, preuzeli srpski autoperceptivni obrazac (sa svim njegovim samouljepšavanjima i pretjerivanjima) – ali su poželjne osobine rezervisali za sebe, dok su ostatak „prepustili” Srbima, odnosno svojoj predrasudnoj slici o njima.

Hrvatski duh naprosto u efektivnom povijesnom smislu više nije postojao – ali ne zato što tih Hrvata nekada nije bilo, ili što nijesu igrali vidniju ulogu u pojedinim periodima srednjovjekovne povijesti (a jesu), već zato što gotovo ništa nije preživjelo gašenje tradicije hrvatske države i tradicija koje su u njoj generisane – što zbog lakoće stapanja hrvatskog plemstva u susjedne narode, a što zbog biološke i moralne neotpornosti hrvatskog stanovništva pred okrutnim zavojevačem sa Bosfora. Hrvati, naravno, nijesu bili posve iščezli sa izvorno hrvatskih teritorija, ali su oni kao etnički korpus bili desetkovani, a u pogledu nacionalne samosvijesti – kao i većina predmoderne Evrope – neopredijeljeni, ili čak planski „dezorijentisani” od strane mađarske, italijanske i njemačke elite. Gotovo jedino što je ostalo – ne od Hrvata, već na mjestu nekadašnjih Hrvata – bilo je njihovo ime, tako da je katoličinjem Srba (uz miješanje sa preostacima izvornih Hrvata) i njihovom potom uslijedilom nacionalnom lobotomijom (koja je, „uzgred”, obuhvatila i sve ostale narode na teritoriji današnje Hrvatske, a to su Njemci, Mađari, Slovenci, Česi, Ukrajinci, Italijani, Poljaci, Slovaci) pribavljena ne samo biološka tvar novooživjeloj hrvatskoj naciji nego i (novoizumljeni) duh, koji je po svojoj osnovnoj konstituciji, takođe srpski – makar i kao pseudosrpski, odnosno antisrpski.

NEGACIJA SOPSTVENOG POREKLA
Taj duh je u svojoj novotvorbenoj varijanti počivao na dva aksioma. Prvi znači preuzimati srpske nacionalne obrasce, dijelove tradicije i istorijske tekovine kao da su vlastiti (jezik, istorijski događaji), istorijske fenomene (hajduci i uskoci), književnu tradiciju (dubrovačka književnost i epska narodna tradicija)… Primjera radi, iako je epski deseterac isključivo štokavski, pa dakle srpski, to „Jugoslavenu” Štrosmajeru nije smetalo da polovinom 19. stoljeća započne sa izdavanjem „Hrvatskih narodnih pjesama”, koje su naravno – srpske. Dakle, tu je na preuzimanje srpske forme, a djelimično, pod lažnim imenom, i sadržine.
Drugi aksiom odnosi se na negiranje titularnog srpstva, tj. svega onoga što se izjašnjava kao srpsko i što je prepoznatljivo kao srpsko (dakle, svega onog što nije moguće „preuzeti”). Smisao ovog aksioma jeste prikrivanje prvoga procesa (koji, uzgred, još nije završen, čime se i može objasniti tako žilava hrvatska borba protiv Srba – čak i kada ih tamo više gotovo i nema). Naime, ono što je tako ukradeno, ne može biti jednokratno oteto, već se njegova krađa mora stalno obnavljati, pošto uvijek postoji opasnost da ona bude razotkrivena i da se ispostavi kao neuspješna.
Današnji „Hrvati” su, dakle, narod koji je nastao od tuđe biološke supstancije, čije su duhovne tradicije – posebno one „narodske”, koje svjedoče o premodernoj fazi života toga naroda, dobrim dijelom takođe kradene od istog onoga naroda kojem je ukradena i supstancija. To je i logično, jer šta bi bivši Srbi mogli bolje „igrati” nego upravo (bivše) Srbe, koji tu preinačenu i preimenovanu tradiciju i dalje nose. Zato, da ukažemo i na tu ironiju, svoja koljačka „stihotvorenija” sastavljaju u srpskom desetercu (pogledati gore navedene Tompsonove stihove).
Osim toga, alternativne, izvorno hrvatske tradicije, kao očuvane, gotovo da nije ni bilo, pa im ništa drugo nije ni stajalo na raspologanju. Oni su, većinski, ne samo po porijeklu Srbi (dakle, u materijalnom smislu), nego to jesu i u duhovnom smislu, s tim što je taj duh prošao kroz ozbiljnu mutaciju, čija je suština negacije svojeg porijekla, pa u neku ruku i sebe samoga.